Intervju: Senka Marić

Urednica je internetskog portala za književnost, kulturu i umjetnost strane.ba. U razgovoru za Dnevni list, govori o novom romanu “Gravitacije”, ženama u književnosti i položaju žena književnica.

Poved intervjua bio je nedavno održani panel na temu „Nevidljive žene u književnosti Mostara“. Na panel diskusiji, žene, književnice, skrenule su pažnju javnosti na položaj žena u književnosti i važnosti razvoja književnosti.

Senka Marić  spisateljica, pjesnikinja, esejistica i književna prevoditeljica. Nedavno je u nakladi sarajevskog “Buybooka” objavljen njen novi roman “Gravitacije”. Autorica je tri zbirke poezije i romana “Kintsugi tijela”. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada, između kojih se ističu europska nagrada “Vitez/škinja poezije“ 2013., prva nagrada “Zija Dizdarević“ 2000., te nagrada “Meša Selimović“ za najbolji roman objavljen 2018. na teritoriji Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Urednica je internetskog portala za književnost, kulturu i umjetnost strane.ba. U razgovoru za Dnevni list, govori o novom romanu “Gravitacije”, ženama u književnosti i položaju žena književnica.

Poved intervjua bio je nedavno održani panel na temu „Nevidljive žene u književnosti Mostara“. Na panel diskusiji, žene, književnice, skrenule su pažnju javnosti na položaj žena u književnosti i važnosti razvoja književnosti.

Žene, a naročito književnice, pjesnikinje, kroz historiju Mostara su u prošlosti pisale pod pseudonimima, ili se uz njihovo ime dodavalo ime muškog člana porodice. Kako se književnice danas bore da budu vidljive u vremenu u kojem živimo? Da li možemo povući paralelu između žena književnica iz prošlosti Mostara i žena književnica iz sadašnjosti?

Nažalost, ne mogu reći da znam o ženama Mostara koje su pisale ranije, kroz historiju. Vjerujem da one jesu postojale, ali sve do druge polovine prošlog vijeka i dolaska socijalizma žene nisu bile prisutne u javnom životu u našim krajevima. Nije to bilo mnogo drugačije ni u ostatku svijeta. Feministički pokret u svijetu nastao je svega nekoliko decenija ranije. Za mene je feminizam prvenstveno borba za glas, jer smatram da je glas osnovno sredstvo kojim možemo dobiti sve druge vrste sloboda. Što se više osjećamo slobodne da govorimo to ćemo biti i vidljivije i prisutnije u svim segmentima života. S tim da ne bih rekla da se borim da budem vidljiva. Inače ideja bilo kakve borbe mi nije previše bliska. Radije bih to nazvala uvjerenošću da je sasvim u redu da budem ono što jesam, da govorim na način na koji želim i pokušavam da pišem što bolje mogu, poštujući književnost kao umjetnost koja može da iznese mnoge važne teme i ideje, ali nikada ne smije da bude ideološki pamflet.

Šta je zajedničko tim ženama?

Teško mi je da napravim poređenje, jer govorim o nečemu o čemu ne znam dovoljno. Ako bih pravila pretpostavke rekla bih da je zajednička morala biti potreba za govorenjem, govorenjem sebe i govorenjem svijeta, u neskladu i skladu. Međutim, postoji kanon kao uzorak, matrica, koji dokazuje šta je dozvoljeno i šta je moguće. To su na neki način kategorije u odnosu na koje se utvrđuje smisao. Njegovo postojanje ili nepostojanje. Kanon koji je vladao vijekovima ispisivali su muškarci. Danas, u kontekstu književnosti koju pišu žene živimo specifičan trenutak, koji je opet uslovljen društvenom pozicijom žene generalno. Sve više smo svjesne da imamo pravo govoriti i pisati kako god želimo i šta god želimo. To naravno ne znači da je književnost oslobođena svojih „pravila“ nego da se stvaraju nove vrste poetika, smislenosti i logičkih zaokruženosti. Isto, žene sve više osvješćuju da su njihove priče jednako važne kao i one koje govore muškarci.

Kada govorimo o Vašim književnim djelima, Vaš novi roman ‘Gravitacije’ je osvojio publiku u regiji. Istraživali ste žene, ženska iskustva, pa koliki je taj prostor slobode za žene, koliko ga je teško osvojiti i kako se to mijenjalo generacijama od Hibe i Đulse do Mike?

U Gravitacijama sam se bavila prvenstveno pitanjem intimne slobode žena. U društvenom smislu pozicija žene danas i prije sto godina recimo, kada su rođene junakinje Hiba i Đulsa, neuporediva je. Ali zanimalo me je koliko mi, kao žene, zaista intimno osjećamo slobode koje smo dobile. Junakinja Mika, Hibina i Đulsina unuka, u četrdesetim je godinama, razvedena, s kćerkom tinejdžerkom, univerzitetska je profesorica, dakle ekonomski nezavisna, i gledano s vanjske strane ima preduslove za sretan, ispunjen život. Međutim, ona nije ni sretna, ni ispunjena. U konačnici, mislim da je taj roman bavi pitanjem smisla. Gdje se on nalazi? Da li od života možemo očekivati samo upornu repeticiju dana, i da li je u tom kontekstu bježanje u fantaziju, što je ono što Mika radi, jedini prostor u kojem se možemo ispuniti? Dakle, da li je cijela poenta u nemogućnosti ostvarenja želje. Mikina fantazija je vezana za ljubav koja ne može da se ostvari, jer se zaljubila u oženjenog muškarca. Neupitno je da je potreba za partnerskim odnosom jedna od primarnih ljudskih potreba, ali šta bi se desilo kada bi se Mikina ljubav ostvarila? Po svoj prilici, ako realno razmišljamo, ona ne bi mogla dati smisao kojem se Mika nada.

Šta vas je inspiriralo da napišite jedan ovakav roman?

O pisanju ovog romana počela sam razmišljati prije nekih skoro deset godina, kada sam čula jednu priču iz života moje nene Đulse, koja mi je pomogla Đulsu razumijem. Do tog trenutka bila mi je strana i neshvatljiva. Postoji taj običaj u našim porodicama da najbitnije stvari jedni drugima nikada ne govorimo, važno ostaje prešućeno i to najčešće radimo iz ljubavi, da bismo zaštitili jedni druge. U centru romana Gravitacije su tri žene, dvije nene i jedna unuka. Mika se okreće Hibi i Đulsi tražeći odgovore i smjernice, ili boje reći sjećanjima na te žene koje više nisu žive, kao prostoru u kojem se nada da će naći putokaze. Željela sam da pišem o ženskom iskustvu, šta je ono što u okviru porodice jedna drugu učimo, koliko stvari se prešućuje, da li odgovori na najvažnija pitanja uopšte postoje, ili smo svi uvijek na početku, sami sa sobom, jer niko nije prešao put koji stoji pred nama.

U jednom intervjuu na pitanje o jeziku romana ste istakli kako Vam je jezik jako važan. Na koji način jezik romana utječe na čitatelje?

Postoji sadržaj i forma. Sadržaj je u velikoj mjeri još od početka književnosti isti, mijenjaju se kulise, ali krucijalna pitanja su uvijek ista. Forma bi bila ono što književnosti omogućava da uvijek bude nova i drugačija. S druge strane, sve postoji u jeziku. I materijalno, i pojmovno, i domet naše misli. Na kraju, jezik je i ono čime se i u okviru čega se oblikuje književno djelo. A jezik je, po meni, i magični, svemogući, uvijek promjenjivi i evolvirajući organizam. U kontekstu književnosti možemo govoriti o „šta“ i „kako“. To „kako“ jeste način, odnosno jezik. Nije dovoljno nešto reći, za mene je važnije kako to uradimo. Jezikom se stvara atmosfera teksta, atmosfera svijeta koji tekst opisuje, jer književnost nije puko prenošenje informacija, dakle sadržaj, već čitav sistem različitih nivoa značenja koji se ostvaruju i kroz načine upotrebe jezika.

Kakva je uloga književnica i književnika? Kakav utjecaj imaju na društvo kroz romane?

Nisam sigurna da znam tačan odgovor na to pitanje. Barem ne u intimnom doživljaju čitatelja/ica i promjena koje na tom nivou mogu da nastanu. Ali vjerujem da je utjecaj značajan u smislu javnog govora. Književnost uvijek otvara nove teme, čak i kada govori o onim koje su prisutne još od antike. Jer svaka tema je uvijek uslovljena i vremenom u kojem se tretira, zakonitostima, logičnošću trenutka. Ne pišemo, recimo, o ljubavi isto danas kao i prije sto, petsto ili više godina, iako se u samoj problematici ljubavi malo šta promijenilo. S druge strane, ako govorimo o ženama, poziciji žene u svijetu, tu naravno ima jako puno promjena, i tematiziranje tog pitanja uvodi mnogo i u prostor javnog govora, što posljedično utiče na društvo.

Izvor: Dnevni list