Aldijana Trbonja-Tule: Usaglašavanjem zakona sa Istanbulskom konvencijom i edukacijom možemo nešto postići (Intervju)
Koliko zakon štiti žrtvu nasilja? Koji je proces smještanja u Sigurnu kuću? Šta je naš najveći problem kao društva i kako da isti riješimo? O svemu ovome smo razgovarali sa socijalnom radnicom i aktivistkinjom Aldijanom Trbonja-Tule. Pripremila Monika Bazina.
Šta se događa kada žrtva odluči potražiti pomoć i prijavi nasilje?
U pravilu i najčešće, nasilje se prijavljuje Centru za socijalni rad ili policiji, ali se također može prijaviti nevladinim organizacijama i na SOS brojeve. U svakom slučaju, po referalnim mehanizmima, institucije su dužne obavijestiti jedna drugu, posebno ukoliko je žrtva nasilja odnosno svjedok, dijete. Ukoliko postoji potreba da žrtva nasilja izađe iz kuće ili se nađe na ulici, dakle istjerana je iz vlastite kuće ili spašava goli život pa prijavi nasilje zdravstvenim ustanovama, obavijesti se ponovo policija i Centar za socijalni rad. U slučaju da osoba, odnosno žrtva nasilja nema gdje, ponudi joj se smještaj u sigurnu kuću. Prva opcija je da ona ide kod svojih najbližih srodnika, alternativa je sigurna kuća.
Kako teče proces smještanja žrtve u sigurnu kuću i šta se dešava po izlasku?
U sigurnu kuću se žene žrtve nasilja smještaju uz pomoć asistencije, odnosno uz odobrenje Centra za socijalni rad. To možemo nazvati nekom uputnicom Centra za socijalni rad. Srećom, mi u Mostaru imamo sigurnu kuću već od 2000. godine. Nju vodi udruženje Žena BiH i tu žene mogu biti najviše 6 mjeseci. Neke ostaju kraće, neke duže. Jedan dio žena se, nažalost, vrati nasilniku. Neke pronađu rješenje, u smislu da se vrate svojim najbližim srodnicima, svojim roditeljima, a neke od njih, to je zaista rijedak slučaj, imaju svoju nekretninu gdje mogu da odu. Procedure, odnosno referalni mehanizmi su propisani protokolom o zaštiti žrtava nasilja, koji postoji na kantonalnom nivou. Žrtve se nađu u problemu kad treba da izađu iz sigurne kuće zbog toga što ili nemaju gdje, nemaju finansijskih sredstava, nemaju povjerenje zajednice ili smatraju da je taj događaj nasilja koji se desio neki ekstrem i da će se poslije toga počinitelj nasilja promijeniti.
Možete li nam reći nešto više o tim referalnim mehanizmima i protokolu o zaštiti žrtava nasilja?
Protokol o zaštiti žrtava nasilja je u skladu sa zakonom o zaštiti od nasilja u porodici Federacije BiH. Policija, nakon što žrtvu dovede u jedan siguran prostor, pristupa zaštitnim mjerama. Nažalost, zadnjih par mjeseci od onog nemilog događaja u Gradačcu, postupa na način da počinitelja nasilja privede. Neki samo prenoće u pritvoru. Nekima se odredi mjera pritvora u trajanju od mjesec dana – to smatram da je izuzetno dobro, u smislu da se u tom periodu mogu prikupiti materijalni dokazi, izjave, kako bi postupak tekao do kraja. Do sad smo imali situaciju da onda kad žrtva povuče prijavu i postupak se obustavlja, što po službenoj dužnosti ne bi trebalo da bude. Postupak bi se trebao voditi do kraja. No u zadnje vrijeme, ta se situacija mijenja. To je reaktivno u odnosu na slučajeve femicida i težih oblika nasilja koji su se desili u ovoj godini. Počiniteljima nasilja se izriču određene zaštitne mjere, policija ima 72 sata da prikupi određene dokaze i da preda tužilaštvu, a sud da izrekne određene zaštitne mjere za počinitelja nasilja.
Ko sve može biti žrtva nasilja i da li naš krivični zakon pruža dovoljno dobar odgovor?
Nasilje se dešava u svim porodicama i u urbanim i u ruralnim dijelovima grada, u svim obrazovnim, socijalnim i ekonomskim strukturama i u svim dobnim skupinama. Tako da žrtve nasilja mogu biti svi, od djece koja su najčešće i svjedoci, pa sve do starijih osoba. Ne znam da li društvo kroz ovaj zakon i kroz krivični zakon ima dobar odgovor. Mi iz nevladinih organizacija, odnosno ove velike neformalne grupe nevladinih organizacija smatramo, i zadnjih godinu dana radimo na tome da se donese novi i bolji zakon o zaštiti u porodici, na federalnom nivou, koji bi se trebao uskladiti sa Istanbulskom konvencijom, te da dođe do izmjene dopuna krivičnog zakona na način da se femicid uvrsti kao krivično djelo, da se i djeca tretiraju kao žrtve nasilja, te da se sankcionišu oni koji ne rade svoj posao. To su ujedno neki od zahtjeva naših protesta “Niti jedna više”. Vidjet ćemo kako će izvršna i zakonodavna vlast odgovoriti na naše zahtjeve. U svakom slučaju i ovi zakoni koji su trenutno na snazi, ne možemo reći da nisu dobri, samo je problem njihova implementacija.
Koje su to zaštitne mjere za počinitelja nasilja i da li se provode kod nas?
Postoji 6 zaštitnih mjera za počinitelja nasilja. Prva je udaljenje iz kuće ili stana, koja ne znam da se ikad provela. Zatim o zabrani uhođenja, zabrani približavanja, obavezan psiho-socijalni tretman i mjera obaveznog liječenja od ovisnosti koje se provodi u Centrima za mentalno zdravlje ili u odjelima psihijatrije. Do nedavno, do ovih događaja, zaštitne mjere kod nas se nisu nešto provodile. Čak imamo podatak iz 2021. da su se izrekle samo 2 zaštitne mjere i to su bile samo mjere zabrane pristupa. Sad se više izriču mjere zabrane pristupa, zabrane uhođenja, ali koliko ja znam u ovoj godini, barem tamo gdje radim, nije došla još nijedna mjera obaveznog psiho-socijalnog tretmana i obaveznog liječenja od ovisnosti. I zaista, prije je bilo provođenje tih mjera i smatram da su te mjere vrlo važne, jer ukoliko počinitelj nasilja prekrši ovu mjeru, onda ide kazna zatvora, odnosno novčana kazna.
Koji su, po Vašem mišljenju, najveći problemi koji se pojavljuju u našem društvu, pa i zakonu?
Bojim se da institucije nemaju dovoljno obučene kadrove da prepoznaju nasilje i da odreaguju na način na koji bi trebalo. Mi smo jedno patrijarhalno društvo u kojem je žena uvijek “kriva” – šta je obukla, šta je odgovorila, zašto je napravila “loš izbor” i ona treba da odgovara čitav svoj život za sve to. Vjerujem da usaglašavanjem ovih zakona sa Istanbulskom konvencijom, odnosno educiranjem profesionalaca iz Centra za socijalni rad, policije, posebno iz pravosuđa, te iz zdravstvenih ustanova, možemo nešto postići. Ljudi prosto trebaju da provode te zakone, jednako kao i sve druge koji se na njih odnose, bez da propitivaju šta je do sad čekala, zašto nije prijavila nasilje do sad i slično. Na taj način odgovornost za počinjenje nasilja, odnosno trpljenje nasilja prebacuju na žrtvu, odnosno preživjelu nasilja.
Šta mislite da je moguće rješenje za cijelu situaciju?
U narednom periodu, pored ovih primjena i dopuna zakona, mislim da treba uložiti dodatne napore da se ponovo educiraju profesionalci iz pomenutih institucija. Isto tako, da pravosuđe radi svoj posao, odnosno da izriče, kako zatvorske kazne, tako i zaštitne mjere, posebno za one koji su povratnici u činjenju tih krivičnih djela. Naravno, imamo i hroničan nedostatak profesionalaca u ustanovama, ovdje mislim na Centre za socijalni rad i na policiju. Kao što znate, jako puno policajaca i inspektora fali u našem kantonu, kojima bi bio referat eventualno nasilje. U Centrima za socijalni rad također fali osoblja. Mostarski Centar za socijalni rad je najveći u našem kantonu i možda je najveći u 3-4 kantona, ali imamo gradove u našem kantonu koji uopće nemaju centar za socijalni rad. Dakle, nemaju socijalnih radnika i u skladu s tim nemaju ni drugih profesionalaca koji rade na referatu nasilja, a trebalo bi da imaju, po osnovu referalnih mehanizama koji su propisani u našem kantonu. I na kraju, izvršna vlast na svim nivoima, kako na gradskom, tako i kantonalnom, treba da razvija akcione planove u kojima bi pored ovih mjera koje se odnose na zaštitu žrtve, planirala i jako jako puno preventivnih aktivnosti koje bi uključivale kako rad u vrtićima, osnovnim i srednjim školama i fakultetima, tako i rad u zajednici. Jer, svi smo mi dužni da prijavimo nasilje, odnosno svi mi možemo odgovarati za nečinjenje, ako ne prijavimo ono što smo vidjeli, ono čemu smo svjedočili.
Izvor: https://abrasradio.info/