KEGELJ: Osobe s invaliditetom se nalaze na margini margine

Predsjednica udruge roditelja i djece s posebnim potrebama “Vedri osmijeh” Danijela Kegelj u intervjuu za Dnevni list govorila je problemima s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom u našoj zemlji.

Otvoreno je kazala da se osobe s invaliditetom nalaze na margini margine te da je sustav zakazao u pronalaženju adekvatnih rješenja unatoč činjenici da postoje pojedinci koji razumiju suštinu problema.

Kako je nastala Udruga Vedri osmjeh? Možete li povući paralelu od osnivanja Udruge do danas?

-Udruga je nastala prije 20 godina iz potrebe roditelja da za svoju djecu izbore bolji, ravnopravniji svijet i dostojanstveniji život. Kada se povuče paralela za sve ove godine prestraši se čovjek koliko puno truda je uložio u još uvijek nedovoljne pomake, ali su ipak pomaci.

S kakvim problemima se u našem društvu suočavaju članovi Udruge Vedri osmjeh?

-Kao i kod svih udruga problem je što se osobe s invaliditetom nalaze na margini margine. Obitelji se same nose sa najvećim dijelom tereta života, često i preživljavaju od invalidnine djeteta ili drugog člana obitelji. Najčešće jedan roditelj ne može raditi jer se mora skrbiti o djetetu. Problem je u školovanju, zapošljavanju, lijekovima koji nisu na esencijalnim listama, nedostatnim listama ortopedskih pomagala, barikadama mentalnim i fizičkim… Kao što vidite stvarno je puno problema

Kada je riječ o položaju osoba s invaliditetom, koliko ste osobno zadovoljni položajem OSI u HNŽ-u?

-Nisam zadovoljna. Promjene idu sporo, nedostatne su, jako je puno suštinskog neshvaćanja problema. Za svaku stvar koju lobiramo moramo se boriti u prosjeku od 5 do 7 godina. Postoje pojedinci u sustavu koji su izvanredni u razumjevanju ali sustav je zakazao i zakazuje. Nije mi jasno zar je tako teško malo prohodati u tuđim cipelama? Najskuplja opcija je pristup u kome se osobama s invaliditetom daju samo materijalna prava i to minimalna. Ona su neophodna ali ne i jedina važna. Što je s obrazovanjem, pristupom institucijama, zapošljavanjem, samostalnim stanovanjem?

Da li Udruga ima potporu gradske i županijske vlasti?

-Udruga u svom sastavu ima uslugu radionice na koju korisnici iznad 18 godina dolaze na dnevnoj bazi i od prije nekoliko godina imamo određenu podršku Grada. Do sada je to bilo 20.000 KM godišnje na tri uposlena i 18 korisnika i mi smo jako zahvalni na tome, a još smo zahvalniji na najavama da će taj iznos biti povećan. Od županije smo također kroz određene projekte i pomoći imali podršku. Hvala im. Naša najveća potpora u biti dolazi iz EU projekata i projekata općenito. To jeste mukotrpan put ali i prilika da vlastitim radom i sposobnostima postignete zapažene rezultate.

Nedavno ste sudjelovali na panel diskusiji Inicijative građanki/na Mostara pod nazivom „Nevidljive žene u nevladinim organizacijama i udruženjima u  Mostaru“ . Da li su žene u NVO sektoru nevidljive?

-Problematična je sama činjenica da su uglavnom žene aktivne u socijalnom i obrazovnom dijelu NVO sektora. Što se tiče vidljivosti rekla bih da je situacija dvojna: često su više nego vidljive one koje imaju vremena biti „vidljive“ od onih koji od svog angažmana ne stižu. To je razlog više što je ovaj projekt izvanredan jer je iz svake sfere života pokušao „izvući“ na svjetlo dana najaktivnije. Da se razumijemo, nismo mi nevidljive u smislu da nas nema u javnosti već smo nevidljive u percepciji poslova i tema kojima se bavimo i koje su društveno važne. 

S. D.

Izvor: Dnevni list