Marija Zelenika: Važno je da volimo posao kojim se bavimo

Koliko je teško ženama inženjerkama uspjeti u „muškom poslu“, kako se snaaze u ulozi inženjerke razgovarali smo s Marijom Zelenikom. Marija Zelenika je učesnica panel diskusije na temu „Nevidljive žene inženjerke Mostara, a upravo panel diskusija nas je potaknula da razgovarama na temu žena inženjerki.

Kako ste se odlučili da postanete inženjerka?

Na ovo pitanje bih mogla dati više odgovora a svi su trasirali put ka ovome pozivu. Kao dijete sam, dok su se druga djeca igrala igračkama-strojevima, koja bi dobili na poklon, ja svaku igračku rastavila na najsitnije dijelove jer me interesiralo kako ta igračka radi (npr. dječiju šivaču mašinu, autiće itd…).  Zatim, ljubav prema matematici, koju mi je u Gimnaziji Aleksa Šantić, prenijela divna profesorica  matemaike Bojana Mavar. Možda i malo genetike u svemu jer je i moj pokojni otac bio strojarski inžinjer.

Šta Vam se najviše sviđa u poslu inženjerke i kako izgleda Vaš radni dan?

Kroz tridesetogodišnje radno iskustvo sam šest puta promijenila posao i svaka vrsta posla koji sam radila imala je svoje izazove. Od ureda „Razvoja rashladnih uređaja“ u SOKO RKT-u , preko Zaštite industrijskog dizajna u „Institutu za  intelektualno vlasništvo BiH“ do Službe tehničkih strojarskih poslova, Sektor za strojarsko održavanje u JP Elektroprivredi HZHB d.d.Mostar. Na samo početku rada- posao je bio jako dinamičan i interesantan jer je sve to bilo novo za mene kao mladu inženjerku, dok je današnji radni dan i vrsta posla koji radim smireniji. Ali reći ću i u ovom poslu ima dosta izazova. Raditi u proizvodnji električne energije gdje svako od nas kolegica i kolega, (svih tehničkih struka  koje se isprepliću), ima svoj zadatak 

Nakon što ste završili fakultet i stekli zvanje inženjerke, da li su Vaša očekivanja bila ispunjena?

Ako uzmem u obzir da sam fakultet završila prije skoro 35 godina i odmah nakon diplomiranja se zaposlila u SOKO RKT. Pošto smo u generaciji skoro svi bili stipendisti neke od firmi koje su u to doba poslovale i egzistirale u Mostaru; ja sam se po završetku studija zaposlila u SOKO Rashladna i klima tehnika; u birou razvoja rashladnih uređaja kao konstruktorica. Nakon samo godinu dana rada u proizvodnju je ušao projekat mini rashladne  vitrine SM 130  koju sam sama konstruirala. Tad je postojao „bum“ mini-marketa po trafikama i potražnja za tom vitrinom bila je jako velika Moram naglasiti i to , da je u doba bivše države proizvodnja bila zaštićena na način da se nije moglo uvoziti što vi želite nego ste morali kupiti ono što vam se u tom trenutku nudilo na tržištu u državi. Tako je bila zaštićena sva proizvodnja i sve što se proizvelo se i kupovalo. To su bili počeci a ja sam u svome poslu napredovala te sam projektirala mnogo toga. Mogu slobodno kazati da su moji snovi, kao i očekivanja,  na samom početku radnog vijeka bili ostvareni.

Da li je izazov biti žena u „muškom“ poslu i kako se nosite sa predrasudama o ženama inženjerkama?

Mislim da jeste, da je veliki izazov biti žena u poslu koji se stoljećima smatrao muškim. Kroz dugogodišnje radno iskustvo, slobodno mogu kazati da ja osobno nisam imala nikakvih problema u poslu od strane radnih kolega- ali okolina je znala ponekad čudno reagirati. Iz osobnog iskustva, dođem na teren , trebam uzeti mjere da bih napravila projekat npr. Predade mesa ili neko skladište; a vlasnik vas gleda i pita „Gdje je inženjer?“  No i odnos okoline se vremenom mijenjao.

Koliko je ženama u BiH teško uspjeti u ovom poslu?

Uhhh. Na ovo pitanje je jako teško odgovoriti. Prije svega trebamo poći od onog  osnovnog pitanja koje treba postaviti za nečiji uspjeh. A pitanje jest: „ Koliko se žena spremna odricati i žrtvovati za svoju profesiju i svoj posao?“ U našem, još uvijek tradicionalnom društvu ( bez obzira na vjersku pripadnost) žena je ona na kojoj „stoje tri stupa kuće“; i tek kada se zadovolje svi uvjeti u obitelji tad se posvećuje poslu. Drugo je pitanje , koliku potporu žena ima u svojoj obitelji na putu ka uspjehu ( u bilo kojoj profesiji)  i treće  koliko joj radno okruženje pruža mogućnosti da uspije, tj da li ima potporu radnih kolegica i kolega i pretpostavljenih. Kod nas, u našoj državi, proizvodnja ili razvoj novih strojeva je u stagnaciji , te tako i žene , ali i muškarci nemaju baš prevelike mogućnosti da se dokazuju u strojarskoj struci.

Da li ste imali mentora/mentoricu?

Kada sam završila fakultet i počela raditi u Birou razvoja rashladnih uređaja  imala sam za mentora divnu osobu, koji mi je puno pomogao sa stručne strane i objasnio sustav rada u praksi. Ipak je jedno ono što naučite na fakultetu a drugo kada znanje u praksi primjenjujete. Nakon godina rada sam nastojala mentorirati i drugim mladim  inženjerkama  i pomoći im u radu.

Šta biste poručili mladim ženama koje se još uvijek dvoume oko izbora životnog zanimanja?

Želim  kazati da je u moje vrijeme bila rijetkost sresti ženu na tehničkom fakultetu. Većinom su to bili dečki. Isto tako je bilo s nastavnim kadrom. Samo na nacrtnoj geometriji smo imali profesoricu Sunarić, sve su bili profesori. Mladim ženama želim poručiti da budu ustrajne u ostvarivanju svojih snova. Da su tehnički fakulteti nepresušni  izvori znanja i novih tehnologija kojih je svakim danom sve više- a to su i novi izazovi i nova zvanja. Što god da odaberete – odaberite ono što volite i u čemu ćete uživati dok budete radile. Neka vam profesija kojom ćete se baviti postane nešto poput hobija.